Poeziju mnogi pišu ali je rijetki žive
„Poeziju će svi pisati“, rekao je Branko Miljković, jedan od najvećih srpskih pjesnika, kritikujući pjesničko stvaralaštvo svoga vremena i strogi režim koji ga je sputavao.
Na Svjetski dan poezije, koji se od 1999. godine obilježava 21. marta, možda i nema boljeg opisa stanja u kome se trenutno nalazi srpska pjesnička riječ.
Veliki je broj pjesnika, još veći onih koji sebe time smatraju. Uglavnom se danas objavljuje bez stručnog mišljenja i kritike.
Prvi pjesnički tragovi sežu 3000 godina prije Hrista. Od tada do danas uloga poezije je ista; da svjedoči, oplemenjuje, osjeća i predosjeća i njena širina je tolika da ima mnogo definicija. Ona formalna kaže da je to književna vrsta u kojoj autor prenosi poruku kroz stihove. Međutim, poezija je mnogo više. Kroz nju se može vidjeti karakter jednog čovjeka, ali i mentalitet cijelog naroda. Pisana u slobodnom stihu ili rimi, oslikava vrijeme, ljude i pojave. Njena umjetnička uloga je nezamjenjiva, dubina stiha i pjesnikove misli mogu biti nesagledivi i najčešće se smatra da je pjesma kvalitetna ako se sa malo riječi kaže mnogo.
Filolozi i književni kritičari saglasni su da je današnja izdavačka produkcija poezije umanjila njenu važnost. Vrijednost lirike, naglašavaju, dodatno se degradira velikim brojem književnih manifestacija i pjesničkih nagrada.
Pored toga, doktor filoloških nauka iz Niša Kristina Petrović problem vidi u odsustvu poezije, posebno među mladima.
„Poezija je danas veoma potrebna. Činjenica je da je ranije poezija bila dio naših života, mi smo odrastali uz nju, bila je i dio muzike koju smo slušali. I tada je ona bila sporedna ali danas je nema među mladim ljudima. Poeziju svi pišu ali ona je danas zaključana na fakultetima, u bibliotekama i književnim klubovima“, rekla je za Radio Foču Petrovićeva.
Dodaje da muzika koju danas mladi slušaju nema veze sa poezijom. „Jako brzo žive i veći dio dana provedu na telefonima i kompjuterima listajući sadržaje na društvenim mrežama. Izloženi su pregrštu informacija i mislim da bi im poezija tu mogla pomoći. Ona bi bila trenutak zaustavljanja, da stanu, da promisle i prožive to što su pročitali“, mišljenja je profesorica Petrović.
Za zlatiborskog pjesnika Slobodana Ristovića, koji je nedavno ovjenčan „Pečatom varoši Sremskokarlovačke“, nagradom koja se dodjeljuje za najbolju poeziju na srpskom jeziku, pisanje pjesama je dar.
„Onaj ko je darivan tim talentom ili tom mukom, može je pisati. To nije zanat. Kao kad naučiš da praviš košnice i kad počne da teče med, pomisliš da si izmislio i med. Ti si samo napravio košnicu, a med je dar kao i poezija“, rekao je Ristović.
Ovaj pjesnik poručuje da Svjetski dan poezije treba čestitati kao i svaki praznik, rođendan ili rođenje sina.
„Oni koji su od riječi, od ljepote i sreće sazdani, danas jedni drugima treba da cijepaju košulje i bacaju kape, da vode trubače za sobom. Tako poeziju treba živjeti“.
Univerzalnost poezije, pjesničke poruke, dubina misli i osjećanja su elementi koji krase ovaj književni izraz. Već 5000 godina ljudi pišu pjesme i ta istrajnost dovoljno govori o njenoj vrijednosti.
Poeziju danas mnogi pišu ali je rijetki žive.
Novinar: Vladimir Pantović
Izvor i foto: RADIOFOCA
